Priznajem, kroz glavu su mi prolazile ideje da ostavim sve ovo. Nije mi padalo na pamet da se ulogujem u blog do kraja školske godine. Međutim, odlučila sam da se vratim i da ne počinjem ispočetka, već da nastavim gde sam stala.
Nekako se još uvek osećam čudno, pogotovo što se ne osećam kao deo porodice. Ranije je blogovanje za mene bila sasvim normalna stvar, međutim, mislim da sam se malo udaljila od vas. Ali, obećavam da ću se nekako navići.
I dalje nisam sigurna koliko će zapravo da traje moja želja za blogovanjem, jer, malo mi je i dalje čudno. A razlozi za moj povratak su brojni. Nisam znala da ih ima toliko, sve dok nisam pročitala stare postove, kao i vaše komentare. Onda sam shvatila da ja želim opet da dođem ovamo, ali, sada vidim da to neće biti tako lako. Svesna sam ja da je prošlo mnogo vremena, da neke stvari ne mogu samo odjednom da budu onakve kakve su nekada bile, ali, pokušaću. Verovatno je i dosta vas odlučilo i da ode, jer, ja sam prva bila protiv napuštanja bloga.
Ipak, sada, kada pogledam nekoliko meseci unazad, shvatam da ja sebe ne vidim kao ‚‚sasvim običnu devojčicu'', već kao nekog ko se izdvaja iz mase. Ono što sam imala ovde, nisam imala u pravom svetu. Tamo nisam imala razumevanje i prihvatanje, jer, tamo sam se razlikovala od ostalih. Tamo sam bila samo još jedna osoba. A ovde sam bila ja i nisam morala da se pretvaram. I to je bilo ono što mi je strašno nedostajalo. Nedostajalo mi je ono što u stvarnom životu nisam imala, a to su bili - prijatelji.
Odlučila sam da se vratim, ali, znam da ponovno uklapanje neće biti jednostavno. Ipak, verujem da ću moći da održim onaj nivo na kom sam bila i nastaviću da gradim blog jer znam da sam stala usred njegovog najlepšeg vremena, ali, obećavam da ću nastaviti i da će biti bolji nego ikada. Jer, zaklela sam se, MOJ BLOG ĆE SIJATI!



